Dragi moji, iako Vas mnoge i ne poznajem, iako znam da svi Vi živite svoje živote

i nemate puno slobodnog vremena ... Molim Vas, nemojmo dopustiti da Naš Pećnik ode u zaborav.. Da se samo nalazimo po feštama i svadbama.. Naše selo je preživjelo razne nedaće ,ali je ipak nekako uspjelo opstati.. Nedajmo našu djedovinu zaboravu.  Nije dovoljno graditi samo spomenike (spomenik označava mjesto stradanja naših predaka),nego pokušajmo oživjeti Naše mjesto,jer samo živi ljudi  su pravi spomen svima koji nisu među nama...Hvala svima koji će pročitati ovaj tekst i koji će barem na tren zastati i razmišljati kao ja.. Činjenica je... Ako se nešto ne promjeni, naše selo će živjeti sve dok god su naši bake i djedovi živi... Nakon toga... Ostat će samo uspomene i fešte... I spomenik palim borcima ... A nakon toga?

Poštovani, dugo nisam ništa pisao,ali  nažalost prerani odlazak mog dragog "ujke ćozana"  natjerao me da napišem nešto u sjećanje njemu.

Želim svi da znate, Ćozan je bio jedan od Pećničana koji je svim srcem želio živjeti u našem selu , koji se bez obzira što je selo bilo devastirano i skoro napušteno vratio...Vratio se na svoju djedovinu usprkos  tome što je mogao živjeti gdje je poželio... Hvala ti ujko dragi što si naš mali život obogatio svojim prisustvom u njemu...  Što si mojoj obitelji i meni  pomogao kad nam je bilo najteže tih ratnih godina... Ti znaš o čemu pišem,iako više nisi među nama... posljednji pozdrav tebi...

tvoj imenjak...